Mostarska pozitiva

Mostarska pozitiva

(’Ta će oni meni „grad-slučaj!“)

                                                                            Vida Sreta Žuljević

Vida Sreta Žuljević, doktor pedagoških nauka, penzionisani profesor, dijeli utiske o godini dana povratničkog života u njenom voljenom gradu Mostaru nakon 24 goine života van BiH. Kaže da ovim njenim iskustvom želi motivirati mnoge Mostarce koji žive širom svijeta na povratak, te poručuje:                    NAŠ GRAD NAS TREBA!

Za mog nedavnog posjeta SAD-a moji američki prijatelji su mi govorili kako izgledam sretna, preporođena i prosto da zračim pozitivnom energijom. Svaki od njih je to povezao sa mojom/našom odlukom koja se stvarala i postajala svakim danom jača sve od samog početka života u SAD-a davne 1996 pa do januara prošle godine kad se i realizirala. Zbog ratnih zbivanja smo otišli kao i mnogi naši sugrađani u izbjeglištvo, borili se sa svim nedaćama koje izbjeglički život nosi, doškolovali sebe i iškolovali djecu, stvorili karijere i na kraju se penzionisali i VRATILI  svom Mostaru, vratili se „kući,“ tamo gdje srcem i dušom pripadamo.

Da, izazvao je taj naš povratak i čuđenje i komentare (a kako bi naš Mostar bez komentara 😊 ) ali nakon nešto više od godinu dana moj muž i ja možemo reći da nas je ovaj naš Mostar primio raširenih ruka,  k’o roditelj što prima svoju djecu nakon dugačkog odsustva a i mi smo njega kao naš jedini stvarni dom i mjesto gdje želimo provesti ovo „zlatno doba“ našeg života. Samo Bože zdravlja, što kaže naš narod.

Na pitanja nekih naših  prijatelja koji žive van zemlje tipa: „Kako je u Mostaru? Je li tako strašno kao što se priča na vijestima?  Bi li se sada vratila/li u Ameriku? Je li Mostar zaista grad-slučaj?“ mi nismo htjeli odgovarati, prosto smo izbjegavali odgovore,  pošto mislimo da svako od nas mora sam pronaći odgovore na takva pitanja jer ti odgovori dolaze iz ljudskog srca i duše. Ja sam u takvim razgovorima pričala o mojim radosnim jutarnjim šetnjama do Tepe, o mojim prijateljima koji su me prihvatili od prvog dana povratka kao da smo  „juče pili kafu u Bristolu ili jeli kolače u ABC-u,“ o našem odlasku na Grahijadu na Rujište, posjeti pozorištu, promociji knjige, i tako redom...Željela sam naprosto da nabrajanjem toga šta sam sve radila i kako sam se osjećala da odgovarim na sva ova njihova pitanja. No, to nije bilo ono što su neki očekivali. Htjeli su direktan odgovor koji ja nisam željela dati. Jedino pitanje koje me je svaki put kad sam ga čula uzdrmalo i vuklo da odgovorim je bilo pitanje o našem „gradu slučaju.“ Prilika za to se ipak ukazala neočekivano.

Kada sam se tokom nedavnog posjeta mojoj kćerki koja živi u Čikagu sastala sa dragom prijateljicom magistricom Selenom Seferović, Mostarkom po rođenju i po ocu Mensuru, istaknutom piscu, filantropu i pacifisti, pitala me je kako smo se snašli u Mostaru na što sam joj bez sekunde razmišljanja odgovorila kratko i strastveno: „Kao da nikad nigdje nismo ni išli.“ „Pričaj,“ rekla je, jer je vidjela da jedva čekam da ispričam mojih godinu dana povratničkog života u našem gradu.

Pričala sam joj da je naš grad i te kako živ (iako ga mnogi nazivaju „mrtvim“ pogotovo zimi) i da se Mostarci druže kao i nekad ili gotovo kao nekad. Pričala sam joj da naš grad zaslužuje naziv grada-slučaja ali u pozitivnom smislu zbog stvari koje građani grada čine da bi svoj i život drugih sugrađana učinili dostojnim čovjeka  (pri tom mislim na ljude koji ovaj naš grad vole od rođenja i na neke od onih koji su došli u njega iz bilo kojih razloga  i prihvatili ga kao svoj).

Govorila sam da se meni čini da Mostar i Mostarci  djelima govore ono po mostarski: „’Ta će oni nama „grad-slučaj“ .Ovo je prvenstveno vidno u  kulturnom životu i humanitarnom radu u našem gradu. Zvuči nevjerovatno, ali ljudi su bukvalno postali mađioničari te  život u ova teška ekonomska i politička vremena koja pritišću grad od rata naovamo, nastoje učiniti ljepšim bez obzira na sve teškoće. Tako, kao nekim magičnim štapićem kroz  umjetnost, kulturu i humanitarni rad prkose  toj teškoj situaciji.

Govorila sam Seleni o pozorištu i o kazalištu koji su aktivni cijelu godinu uključujući gostovanja po cijelom regionu, premijerne i reprizne predstave, festivale. Narodno pozorište je baš 2016 slavilo 65-godišnjicu rada u zgradi u koju se preselilo 1951 i tu ostalo do dana današnjeg. Iako zgrada, kao neka starija dama, pomalo pokazuje da ju je zub vremena dohvatio i da bi trebalo odvojiti nešto sredstva iz gradskog budžeta za renoviranje, budžeta  nema ili jednostavno nema za takve „nevažne“ stvari, ali to ne ometa glumce da s punim žarom i entuzijazmom ulaze u svaku novu predstavu i glumački izazov.

O politici joj nisam pričala. To nije tema u kojoj se snalazim pogotovo ne u današnje vrijeme.

No, pričala sam joj o izvanrednom Teatru mladih sa bardom modernog teatra Seadom Đulićem u ulozi umjetničkog direktora, o njihovih impozantnih 309 predstava i drugih programa ,učešću na 15 festivala, osvojanju 19 nagrada,  realiziranju 5 premijera a  sve to u 100 mjesta i gradova BiH  i  sve to urađeno u jednoj, 2016. godini.

Pričala sam joj  o pozorištu  lutaka u kojem se kroz cijelu godinu djeci pruža prilika da upoznaju i zavole lutkarsku umjetnost, razviju maštu, upoznaju nove prijatelje. Spomenula sam samo nekoliko impresivnih podataka o Pozorištu lutaka koje sam dobila od gđe Ranke Mutevelić, donedavno direktorice te kulturne institucije koja mi je ponosno rekla da je  Pozorište lutaka osnovano 1952 i baš ove godine slavi 65.godišnjicu rada. Od 2000-te godine dobilo je preko 60 nagrada na međunarodnim festivalima.Samo u 2016. godini imalo je 2 premijere i preko 100 repriza.Učestvovalo je na desetak međunarodnih festivala i za predstavu „Ljepotica i zvijer“ dobilo 6 nagrada na međunarodnim festivalima u Sarajevu, Bugojnu i  Beogradu.Nagrade su bile za najbolju predstavu, najljepše lutke, najbolju scenografiju, najbolju glumu...

Govorila sam o izložbi GrandPrix 2016 u Centru za kulturu Mostar, o brojnim izložbama domaćih i umjetnika iz regiona u likovnim galerijama Aluminij i u Kosači, kao i mnogim drugim izložbama i raznim programima upriličenim u mnogim galerijama u našem gradu.

Pričala sam o Šantićevim večerima poezije  2016. godine održanim u zgradi konzulata republike Srbije sa specijalnim gostom, glumčinom Petrom Božovićem, kao i o bezbroj drugih večeri poezije upriličenih u drugim prostorima u našem gradu.

Govorila sam o književnim večerima i tribinama. Odmah po mom dolasku, prisustvovali smo jednoj od mnogih književnih večeri—predstavljanje knjige „Mostar moj grad“ grupe autora. To veče mi je  ostalo zaista najupečatljivije zbog neke tople,  atmosfere u kojoj je svako  iz „prve ruke“ mogao doživjeti ono mostarsko zajedništvo o kojem sam svo vrijeme odsustva iz Mostara s oduševljenjem pričala strancima gdje god smo živjeli tokom našeg izbjeglištva i poslijeratnog života.

Selena je slušala s radošću  i s iskrom u očima. „Pričaj dalje,“ govorila je, kao da je gladna te pozitive o njenom rodnom gradu koji ona nosi u srcu a koji neki žele proglasiti „umrlim.“

Pričala sam dalje o svim onim ljudima koji pokušavaju i velikom većinom uspijevaju uljepšati život svojim sugrađanima nekim svojim umjetničkim darom, uspješnim likovnim, muzičkim/glazbenim, glumačkim i drugim radionicama i manifestacijama.

Slušala je oduševljeno o mladim sportistima Mostara Amini Kajtaz, Damiru Beljo, Adnanu Ćatiću, Elviru Šendro .... koji uspjehom u raznim sportovima pronose slavu našeg grada širom svijeta ali i učešćem u gotovo svim humanitarnim akcijama u gradu.To je ta divna mladost mostarska.

Slušala je o mostarskim Mažoretkinjama koje pod umjetničkom palicom mlade Anje Puhalo pronose slavu našeg grada širom Evrope sa oko impresivnih 80 nastupa u 2016. godini.

Pričala sam o ljudima koji osnivaju humanitarne organizacije za konkretnu brigu i pomoć ugroženim sugrađanima. Jedna od tih organizacija „Zajedno za naš grad“ koja je nedavno proslavila dvije godine postojanja, je pored mladih ljudi  voljnih volontirati i tako pomoći svojim sugrađanima uključila  afirmirane mlade sportiste Mostara koji su voljni da pomognu u akciji, zatim mnoge mostarske ugostiteljske objekte koji doniraju hranu, kao i donatore iz zemlje i inostranstva koji pomažu novčanim prilozima. To se zove „zajedništvo na djelu.“ U spotu koji su snimili za svoj drugi rođendan pojavljuje se i predivna grupa mostarskih Mažoretkinja pokazujući da je zajedništvo i te kako moguće i poželjno za budućnost ove naše mostarske mladosti i pozivajući ljude na humanitarno djelovanje u našem gradu i šire (pogledajte spot na https://www.youtube.com/watch?v=KCBLW_pCCVk ). Njihova misija je pomoći onim kojim je pomoć potrebna...sad i ovdje...odnijeti komad tople odjeće...kupiti lijekove onome ko bez lijekova ne može živjeti a nema novca da ih kupi... odnijeti topli obrok na vrata iznemogle osobe, samohrane majke, ili usamljenog i zaboravljenog bića. Ne, ne rade za plaću ..rade volonterski od srca, za svoje sugrađane bez obzira u kojem dijelu našeg grada ti sugrađani žive...njihova nadoknada za rad je osmijeh na licu onih sugrađana koji su se „zaboravili“ smijati...njihova plaća je iskra u oku napaćenih ljudi kad im na rubu suza radosnica zahvaljuju za topli obrok, komad hljeba, komad tople odjeće....da to je dovoljno toj našoj mostarskoj mladosti. To je taj naš „grad-slučaj“ i ta njegova prekrasna mladost. (Račun za donacije i članarinu kao i više o djelatnosti ovog humanitarnog udruženja  ćete pronaći na https://www.facebook.com/ug.zajednozanasgrad.mostar/)

Rekla sam Seleni da ima još ovakvih ljudi velikog srca koje nisam stigla upoznati ali da ću svakako prvom prilikom i o njima i njihovom humanitarnom radu pisati uskoro.

Pričala sam mojoj Seleni i o  „Udruženje antifašista i boraca NOR - a Mostar” sa Seadom Đulićem, neumornim antifašistom, predsjednikom udruženja od aprila 2016. god,  koji i pored svojih obaveza umjetničkog direktora Teatra mladih vodi tu organizaciju o kojoj i Selena mnogo zna ali je opet pomno slušala. Cilj organizacije  je jasan ---rad je usmjeren ka tome da se nikad ne zaboravi šta je  fašizam i kakva je to pošast za cijeli svijet, pošast koja je u drugom svjetskom ratu samo na našim prostorima, odnijela živote na stotine hiljada mladih ljudi, kao i milione širom svijeta. Sejo svoja dva posla, čini se, vrlo dobro uklapa. Radeći sa mladima, uči ih svojim primjerom pravim životnim vrijednostima koje i sami treba da spoznaju  da bi obezbijedili da svoju budućnost žive  u miru i dostojanstvu za svakog pojedinog čovjeka.

Govorila sam joj o mojoj potrazi za volontiranjem i kako sam na „prvu loptu“ naišla na odbijanje ali i to da nisam stala sa potragom. Rekla sam joj kako  su mi mlada ravnateljica  SPES-a magistrica Mirjana Vlaho i njen tim visoko obrazovanih, mladih volonterki i volontera otvorili vrata te organizacije za djecu, omladinu i obitelj. Podijelila sam sa Selenom kako se u SPES-u  svi  trude da putem svog odgojno-obrazovnog rada kroz razne radionice odgoje u djeci ljubav prema drugima, obrazuju ih da prepoznaju nasilje nad njima samima i medju njihovim vršnjacima, uče ih toleranciji i još mnogo toga.
Takođe sam joj pričala kako sam pozvana od umjetničke direktorice/voditeljice  mostarskih Mažoretkinja, neumorne i uvijek nasmijane Anje Puhalo i njene isto takve prijateljice Glorije Krišto da učestvujem u pripremi i izvođenju Božićnjeg i Novogodišnjeg programa u Kosači, a poslije toga pred samu Novu godinu dobila zeleno svjetlo od direktorice Dječijih vrtića „Ciciban“ magistrice Đenane Šegetalo da u vrtiću „Jasmin“ kao baka Mrazica podijelim s djecom moju Novogodišnju priču, kao i to da ću od povratka iz SAD-a volontirati sa mojim lutkama do kraja aprila u Karitasovom vrtiću Sv. Josip na nastavi Engleskog jezika sa mladom profesoricom Josipom Šarac-Puljić.

Selena je ostala bez riječi ...Slušala je pomno i s vidnim uživanjem i odmah me je zamolila da napišem članak za portal chicagoraja.net o ovom svemu što je čula od mene jer hoće, kako je rekla, da što više ljudi to sazna. Bila sam počašćena  i evo održala sam obećanje. Obećajem za ubuduće da ću s vremena na vrijeme pisati nova pozitivna svjedočanstva da naš grad živi punim intenzitetom...

Dok pišem, Mostar se ljeska na proljetnom suncu, udiše miris behara i kao da „misli“: „’Ta će oni meni     „ grad-slučaj.“

Mostar, 24.mart, 2017.g.